O ružo...

O ružo...

Prsti dodiruju latice besprijekorne ljepote, nježne, meke, baršunaste teksture, miris preplavljuje sva osjetila kao da nas uzima val utjehe i mira. Taj opojan, dubok, topao,  nježan, miris ruža nosi nas u neko podržavajuće, sigurno mjesto gdje ruže rastu u alejama, lukovima, rascvjetane i otežale od ljepote i mirisa. Na tom mjestu smo bez straha i očekivanja gotovo bez misli, nijemi od ljepote  drhteći od ganuća. Mjesto duboko položeno u svakoj osobi mjesto je praiskonske ljepote bića.

Biće koje živi u svakodnevici  zaboravlja to svoje intimno mjesto, zbog žurbe udaljava se od njega i pati za njim želeći ga postići i ostvariti izvana. Ruža mirisna, lijepa, vječna u svojoj savršenosti donosi sjećanje na to predivno mjesto našeg uma i duha, vraća nas u ekvilibrij, vraća nas u mir, ljepotu, našu savršenu mjeru.  Sve oko nas posjeduje duboku svrhu pa tako i biljni svijet  vraćajući mu se kroz šetnje šumom, livadom, planinom, uranjamo u taj sklad i dopuštamo si osjećaj bezuvjetne radosti, očaranosti i mira. 

 

 

Sva vidljiva stvarnost ima svoje doslovno i simboličko značenje, vjerujem da ste se nekad zapitali što je to tako važno i mistično u cvijeću kada se koristi u svim fazama ljudskog života. Doslovno od rođenja pa do groba čovjek poklanja cvijeće kao najdelikatniji i najfiniji izraz svojih stanja i osjećanja. Kada se želimo zahvaliti, ispričati, zadiviti, voljeti, žaliti, tugovati, odati počast … uvijek nosimo cvijeće.

Različite vrste cvijeća šalju različite vrste poruka. Tako su svi poznati narodi kroz cijelu povijest ljudskog roda cvijeću davali izuzetan značaj i vrijednost. O nastanku cvijetova njihovoj ljepoti i porijeklu stari narodi su ispredali legende i mitove o kojima se priča i danas, a napose o ruži.

Prema grčkoj legendi,  Chloris, boginja cvijeća,  šetala je šumom i naišla na tijelo lijepe nimfe. Rastužio ju je pogled na mrtvo prelijepo biće i odlučila je podariti joj novi život i pretvoriti je u cvijet čija će ljepota svih zapanjiti. Pozvala je boginju ljepote Afroditu da joj da ljepotu, šarm i radost, Zefira, boga zapadnog vjetra da rastjera oblake da bi Apolon, bog Sunca mogao baciti tople zrake na nju, i Dionisa, boga vina da joj da nektar i miris. Kad je novi cvijet stvoren,  stavljena mu je kruna i nazvan je ruža - kraljica cveća.

Kod starih Rimljana ruža se povezivala sa rimskom boginjom ljubavi – Venerom. I kod Rimljana ruža je bila simbol ljubavi i ljepote. Kada zimi nije bilo ruža stari Rimljani su je dovozili brodovima iz Egipta. Njihovi ljetnikovci su bili okruženi predivnim ružama. Izgradili su i staklene kućice u kojima su zimi uzgajali ruže.

 

Očito su stari Grci i Rimljani znali uživati, vjerojatno su znali i nešto što smo mi zaboravili.

Nadam se da ćete si priuštiti jednu lijepu, dugu šetnju ovaj vikend, da ćete sjesti ispod stoljetnog stabla i osluškivati zvukove prirode, osjetiti podržavajući mir majčice Zemlje i uživati, uživati, uživati. Što vam želim od sveg srca!

 

Komentari