O sjećanjima i uspomenama

O sjećanjima i uspomenama

Priroda, njezina ljepota i tajne koje skriva oduvjek su bile moja fascinacija. Unutar te fascinantne prirode nalazi se i čovjek, naravno.

Sjećam se kada je moja pokojna baka odlazila u intradu, odlazila je okopavati masline, ja sam bila mala djevojčica i sve mi je bilo zanimljivo. Molila sam je mogu li poći s njom, a ona je bila sretna jer je imala s nekim pričati, uzela bi me za ruku i priča bi započela. Pričala mi je svašta, o vilama koje su u staro vrijeme (vrijeme njene majke, bake..) dočekivale težake u polju, plesale su i bile prelijepe ukrašene vjenčićem od bijelog poljskog cvijeća, u dugim bijelim haljinama, čarobne i sjajne. Nadalje o malim bićima poput patuljaka koji su se skrivali u korijenju stoljetnih maslina, o zlim ženama – vješticama, o svemu i svačemu.

Ne možete zamisliti kako sam izgledala zapanjeno, širom otvorenih očiju i usta hodajući kraj nje kao u nekom transu.  Moja je baka bila velika i snažna žena, proživjela je ratove i gubitke, a u duši je zauvijek ostala jedna razigrana djevojčica, nasmješena, topla,  puna nade i vjere u Boga, život, ljude.  Iskreno žalim što je moja baka prešla na drugi svijet ne sačekavši da uspijem odrasti pa da mi ponovno ispriča sve te divne, mistične priče koje su je okruživale. Samo se nadam da zna koliko sam je voljela.

Svi se sjećamo naših dragih, vjerujem ne samo na dan Svih svetih, već cijelog svog života. Postoje ljudi koji vas dotaknu i zauvjek ostanu dio vas, bez obzira da li su u fizičkom ili nekom drugom svijetu. Znate kada se rodi novi život, dijete, često se pitam odakle je stigo taj dar. Aboridžini vjeruju da se to ponovno rađaju naši predci, naši djedovi, bake, očevi, majke da imamo drugu priliku naše odnose učiniti humanima, toplima, važnima, dubokima… Neki će skeptik samo odmahnuti rukom, a ja pitam što mi to pouzdano znamo o samima sebi, odakle smo, tko smo, gdje odlazimo kad napustimo ovu predivnu zelenu oazu?  Zar je stvarno moguće da čovjek proživi svoj život pun rada, učenja, truda, ljubavi, patnje, uspona i padova, ode i nestane. Ta silna energija utrošena u jedan ljudski život da samo tako nestane?! Ne vjerujem.

Zato, pred ovaj prekrasan blagdan želim istaknuti koliko je važno da volimo i poštujemo svoje bližnje, da starost i starenje nije ništa ružno ni loše, dapače svjedoči o iskustvu i bogatstvu pojedinca. Volimo svoje bake, djedove, očeve, majke dok su još živi da ne bismo žalili za propuštenim vremenom kada ih ne bude među nama. 

Sigurna sam da je najviše i najuzvišenije što čovjek može pružiti čovjeku ljubav i suosjećanje.

Želim vam puno istinske ljubavi, razumjevanja i mira!

Komentari